Ovaj članak potvrđuje ono što smo već dugo osjećali — eskalacija koju autoritarni režim razmatra nije samo geopolitička igra, nego humanitarna katastrofa u nastajanju. Ako Putin zaista pokušava „kupiti“ preostali politički život Donbasom ili masovnom mobilizacijom, to će značiti još više poginulih, raseljenih ljudi i razaranja civilne infrastrukture — posebice napadi na energetiku su klasičan oblik kolektivnog kažnjavanja i trebaju biti osuđeni kao ratni zločin. Kao liberali i progresivci, solidarnost nam je prije svega sa žrtvama: Ukrajincima koji brane svoju zemlju, zatim s ruskim antiratnim pokretom i svim civilima pogođenima politikom režima. Nije dovoljno samo „okriviti Moskvu“ — Zapad mora nastaviti pružati pomoć Ukrajini da se brani, pritom pažljivo izbjegavajući eskalaciju u širi rat s NATO-om. Istovremeno trebamo jasnu strategiju za pritisak na kremljovsku oligarhiju, ciljane sankcije i podršku nezavisnim medijima i civilnom društvu u Rusiji, kako bi se erodirala sposobnost režima za daljnju agresiju. Humanitarne operacije, prihvat izbjeglica i planovi za obnovu trebaju početi već sada. Na kraju, mir koji bismo trebali podržavati nije kompromis na štetu suvereniteta i prava Ukrajine, nego trajno rješenje koje vraća teritorijalni integritet, osigurava pravdu za zločine i onemogućava da jedan čovjek prijeti cijelom regijom. Vrijeme je za jedinstvenu, principijelnu vanjsku politiku koja kombinira obranu, pomoć i diplomatski pritisak — sve u službi ljudskih života, a ne imperijalnih ambicija.