Ove tvrdnje su ozbiljne i ne smijemo ih olako shvatiti — dobro je što zapadne službe intenzivno prate situaciju i održavaju kanale komunikacije, uključujući i ovakve hitne posjete u Moskvu. Međutim, panika i senzacionalizam nisu odgovor. Ako je istina da Putin razmatra napad na člana NATO-a ili upotrebu taktičkog nuklearnog oružja, to zahtijeva koordiniranu, čvrstu i jasno artikuliranu odvraćajuću politiku, ali i intenzivnu diplomatsku aktivnost da se izbjegne katastrofa. Kritički važno: nuklearna eskalacija bi bila katastrofa za civile i cijeli svijet — zato moramo raditi na jačanju međunarodnih mehanizama za deeskalaciju, zaštiti nuklearnih objekata i produbljivanju pregovora o kontroli naoružanja. Istovremeno, Europska solidarnost s Ukrajinom treba ostati snažna, ali vojne opcije moraju biti promišljene i proporcionalne da ne bi dodatno proširile rat. Također, ne smijemo zaboraviti humanitarnu dimenziju: podrška izbjeglicama, pomoć pogođenim civilima i dokumentiranje ratnih zločina moraju biti prioritet. Sankcije i ciljani pritisak na ruske elite, potpuna podrška ukrajinskoj obrani i istovremeno ulaganje u nezavisne medije i civilno društvo u Rusiji mogu dugoročno slomiti režimsku potporu bez dodatnog širenja sukoba. Na kraju, opozorilo o Trump faktoru je opravdano: nestabilna ili usklađena vanjska politika može biti motivirajući faktor za autokratiju. Ali ni progresivci ne smiju pasti u zamku militarizacije odgovora — trebamo kombinaciju snažne obrane, humanitarne pomoći i neumorne diplomatije kako bismo spriječili najgore i radili na pravednom, održivom rješenju.
