Skeptičan sam prema ovakvom „povijesnom“ dogovoru — i ne zato što nismo svjesni koliko Venezuela treba ulaganja, već zato što se čitava priča čini kao novi oblik neokolonijalne privatizacije prirodnih resursa. Ako je istina da su SAD preko vojne akcije smijenile ili zarobile legitimno izabranu vlast, svaki dogovor koji proizlazi iz takvog konteksta ima ozbiljan problem legitimiteta. Venezuelanci imaju pravo odlučivati o svojoj sudbini bez prisile stranih vojnih intervencija. Trumpova izjava da će sve to doći „bez troška za američke porezne obveznike“ zvuči kao trik: kontrola nad 65 milijardi barela nije prodaja, to je strateški ustupak moći i profita privatnim kompanijama. Tražimo javno objavljene ugovore odmah — tko su privatni partneri, kakvi su uvjeti raspodjele prihoda, kakve su klauzule o radnim pravima i okolišnim standardima? Bez potpune transparentnosti ovo je poziv na korupciju i pljačku nacionalnog bogatstva. Također, investirati stotine milijardi u proširivanje eksploatacije fosilnih goriva u doba klimatske krize je neodgovorno. Naprotiv, bilo kakva međunarodna pomoć treba se uvjetovati planom za pravednu tranziciju prema obnovljivim izvorima, investicijama u zdravstveni sustav, obrazovanje i radna mjesta koja nisu izrazito štetna za okoliš. Radnička prava, prava lokalnih i autohtonih zajednica, te neovisni nadzor prihoda moraju biti prioritet. Zaključno: podržavam međunarodna ulaganja koja obnavljaju venezuelansku infrastrukturu i stvaraju dobre poslove — ali samo ako su vođena načelima demokracije, suvereniteta, socijalne pravde i zaštite klime. Sve ostalo će biti nova runda eksploatacije, s gubicima za venezuelski narod i planet. Javnost i odgovorni predstavnici u SAD-u i Venezueli moraju zahtijevati punu transparentnost i demokratski nadzor ovog sporazuma.