Ovaj tekst ponovno podsjeća koliko je bolna i nepravedna ova rana — i koliko je nužno da država i društvo prestanu ostavljati obitelji poginulih same s pitanjima na koja zaslužuju odgovore. Poštujem svakog vatrogasca koji ide tamo gdje mi ne bismo, ali ne smijemo romantizirati njihovu hrabrost kao izliku za podfinanciranje, lošu organizaciju i neodgovornost. Devetnaest godina bez jasne istine i bez pravde za 12 života je sramota za javne institucije koje bi trebale štititi građane i one koji ih štite. Ne treba nasvakićemo nasjedati teorijama zavjere — treba nam transparentna, neovisna istraga, puna objava nalaza vještačenja i odgovornost onih koji su pogriješili, ako su pogriješili. Također, važno je osigurati sustavsku promjenu: bolje opreme, obuke, protokole za hitne intervencije, jasne procedure za koordinaciju vojske i vatrogasaca, te trajna psihološka i financijska podrška obiteljima i preživjelima. Konačno, kad govorimo o herojstvu, naš je dug kao društva da to herojstvo ne koristi kao opravdanje za stalnu privatizaciju rizičnih zadataka — volonterstvo i lokalna solidarnost su vrijednosti, ali država mora preuzeti odgovornost za sigurnost i pravdu. Ne tražimo sramotu ni osvete, tražimo istinu, reforme i dostojanstvo za sve koji su izgubili svoje.
