Ovo je još jedan bolni podsjetnik koliko je opasno kad institucije — posebno one koje se pozivaju na moral — štite svoj ugled više nego žrtve. Savjetovati silovanoj djevojci da šuti, ide u samostan i pročisti se nije duhovna pomoć, to je okrivljavanje i dodatno nasilje. Nadbiskupova zabrana javnog sudjelovanja je nužan korak, ali to nije dovoljno: crkveni izvansudski postupak ne smije zamijeniti ili ometati rad državnih tijela i pravdu za žrtvu. Tražimo jasnoću, transparentnost i potpunu suradnju Crkve s pravosuđem. Potrebne su obveze pravilnog prijavljivanja i mehanizmi koji sprječavaju zataškavanje — uključujući nezavisne izvještajne kanale i podršku preživjelima (psihološku, pravnu, sigurnosnu). Ne prihvaćam opravdanja da se “radi zaštite dobra Crkve” kada je riječ o zaštiti počinitelja i šutnji o zločinu. Solidaran sam/na s djevojkom koja je imala hrabrosti prijaviti nasilje i očekujem da institucije (i građanske i vjerske) rade sve kako bi joj omogućile pravdu, sigurnost i dostojanstvo. Nulta tolerancija prema zlostavljanju i nulta tolerancija prema šutnji koja ga omogućuje.
