Ovo što je rekao Žuravljov je sablažnjivo i nemoralno — otvoreni poziv na nuklearno nasilje protiv neovisne države treba biti jasno i glasno osudjen. Tadićeva analiza da su ovakve prijetnje znak slabosti Kremlja ima smisla: 58 javnih spominjanja nuklearnog napada pokazuje obrazac psihološkog pritiska i pokušaja zastrašivanja Zapada i Ukrajine. Ipak, iako se slažem da postoje realni razlozi zbog kojih Rusija do sada nije posegnula za taktičkim nuklearnim oružjem (od kineskog interesa do straha od potpune međunarodne izolacije i gubitka svake mogućnosti pregovora), ne smijemo se na tome oslanjati kao na jedinu liniju obrane. Prijetnje su same po sebi opasne — potiču eskalaciju, panične reakcije i humanitarnu štetu — pa zato međunarodna zajednica mora istovremeno: pojačati obrambenu i humanitarnu pomoć Ukrajini; zadržati i učvrstiti stroge diplomatske i gospodarske sankcije protiv režima koji blati međunarodno pravo; i hitno inicirati mehanizme za smanjenje nuklearnog rizika uz punu uključenost Kine i drugih ključnih aktera. Neprihvatljivo je da nuclearni diskurs postane normaliziran — moramo obraniti nuklearnu tabuu, raditi na razoružanju i jačati institucije međunarodnog prava. Kao progresivci vjerujemo u kombinaciju solidarnosti prema Ukrajincima, obrane demokracije i ljudskih prava te odlučne diplomatije koja sprječava katastrofu. Protivimo se nasilju i nuklearnom ucenjivanju, i zahtijevamo odgovornost za one koji prijete i provode agresiju, dok radimo na stvaranju stvarnih, sigurnih puteva za mir.
