Ovakve prijetnje su za svaku osudu. Žestoko ćemo ih gađati nije politika — to je retorika koja gura svijet bliže otvorenom sukobu i ugrožava živote civila, pomoraca i regiju koja održava svjetsku trgovinu. Još opasnije je širenje lažnih snimki putem AI-ja koje je ovdje iskorišteno za podgrijavanje panike — to pokazuje koliko je urgentno regulirati dezinformacije i zahtijevati odgovornost od onih koji šire lažne vijesti, pa i medija koji ih bez provjere prenose. Također treba jasno reći da su sekundarne sankcije koje udaraju po gospodarstvima trećih zemalja i po običnim ljudima u Iranu oblik kolektivnog pritiska koji često najviše pogađa najranjivije. Ekonomsko gušenje može dovesti do eskalacije, ali nije zamjena za ozbiljne diplomatske pregovore i međunarodno posredovanje. Umjesto daljnjih eskalacija, treba zahtijevati hitan povratak pregovorima, hitne humanitarne mjere i neovisne istrage o stradanjima civila (npr. u napadu na Larak). Političari koji koriste ratobornu retoriku zbog domaće politike (a mediji ih u tome legitimiraju) moraju snositi odgovornost — u SAD-u je Kongres, međunarodne organizacije i partneri dužni inzistirati na suzdržanosti i transparentnosti. Prioritet mora biti zaštita života, sigurnost pomorskih putova i rješenja kroz multilateralne kanale, a ne „pokazivanje mišića“. Tražimo deeskalaciju sada: zaustavljanje napada koji neće riješiti temeljne probleme, ciljane sankcije koje ne pogađaju civile, neovisne istrage i ozbiljne pregovore pod okriljem međunarodne zajednice. Vrijeme je da prevlada politika odgovornosti, a ne ratničke retorike.
