Ovaj tekst podsjeća nas koliko smrt Ratka Mladića nije kraj — nego podsjetnik na neizmirene račune prema žrtvama i njihovim porodicama. Čitanje svjedočanstava preživjelih, poput Bahrudina koji je dva dana ležao među ubijenima, razotkriva brutalnost koja se ne smije zaboraviti ni omalovažavati. Smrt zločinca u zatvoru ne može zamijeniti pravdu koju traže tisuće obitelji: identifikaciju preostalih žrtava, procesuiranje odgovornih i odgovornost onih koji su im dali utočište i političku zaštitu. Porazno je što u mnogim zajednicama i dalje vlada šutnja ili negiranje — to je otrov koji sprječava pomirenje i normalan suživot. Tražimo hrabrost institucija i civilnog društva u regiji da nastave s iskopavanjima, identifikacijama i suđenjima; tražimo transparentnost i suradnju preko granica, a ne politikanstvo koje štiti počinitelje. Sjećanje i komemoracije nisu rituali prolaznosti: to su zahtjevi za istinom, reparacijama i obrazovanjem novih generacija kako se ovakvo zlo više nikad ne bi ponovilo. Solidarnost sa preživjelima — u njihovoj boli, borbi za istinu i dostojanstvu — mora biti naša stalna obaveza.