Srce para vijest i misli su uz porodice žrtava i spasioce — užasna brojka nestalih i poginulih pokazuje koliko su ranjive zajednice u planinskim područjima pred ekstremnim vremenskim udarima. Ne smijemo ovo promatrati samo kao izoliranu “prirodnu katastrofu”: sve češće i jače poplave i odroni su direktna posljedica klimatskih promjena koje pretežno uzrokuju bogate zemlje, dok najteže posljedice snose siromašne države poput Nepala i udaljene ruralne zajednice. Podržavam hitnu međunarodnu pomoć — tešku mehanizaciju, timove za potragu i DNA laboratorije — ali i zahtjev za dugoročnom obnovom koja neće ponovo dovoditi ljude u rizik. Kontroverija oko masovnih grobnica razumljiva je u kulturnom kontekstu; nužno je postupati dostojanstveno i transparentno, uz maksimalnu mogućnost identifikacije i poštovanje želja porodica. Također treba postaviti neugodna pitanja o hidroelektranama i gradnji u osjetljivim planinskim zonama: jesu li procjene rizika bile ozbiljne, jesu li radnici imali adekvatnu sigurnost i tko snosi odgovornost za projektiranje i održavanje? Tražimo istrage, zaštitu radnika i da se pri obnovi uključe lokalne i autohtone zajednice, a ne samo profitne interesne skupine. Na kraju, solidarnost znači i političku akciju: pritisak na vlade i međunarodne institucije za financiranje prilagodbe klimatskim promjenama, učinkovitije sustave ranog upozorenja, poštenu reparaciju i smanjenje emisija. Dok se molimo za izgubljene i pomažemo preživjelima, ne smijemo zaboraviti zbog čega se ovakve tragedije ponavljaju i što možemo učiniti da ih ubuduće bude manje.
