Nakon vremena koje je prošlo od finala i puno razmišljanja, želim svima priopćiti da se povlačim iz reprezentacije... Bila je to odluka koja je boljela i još uvijek boli u duši, ali shvaćam da je došao trenutak. Kunem vam se da sam uvijek davao sve od sebe, ne samo posljednjih godina, kada smo osvojili sve, nego i prije toga. Uvijek sam se borio i ostavljao sve za ovaj dres, kako bih vam donio radost i kako biste kroz nogomet bili ponosni što ste Argentinci. Malo je još ostalo i poglavlja se polako zatvaraju, a ovo je jedno koje me jako boli. Volim, volio sam i uvijek ću voljeti biti dio reprezentacije. Ispraznio sam se, više nemam što dati, a iza mene dolaze sjajni igrači koji zaslužuju biti ovdje. Hvala vam za svu ljubav tijekom ovih 20 godina. Jako će mi nedostajati slušati vas dok sam bio dio svega. Sada ću biti još jedan od vas, uvijek ću bodriti i podržavati reprezentaciju izvana, u dobrim, a još više u lošim trenucima. Hvala mojoj obitelji što je uvijek bila uz mene i što me pratila na ovom tako lijepom, ali teškom putovanju. Hvala svakom treneru, suigraču i čelniku s kojim sam imao priliku dijeliti ovaj put. Sa sobom nosim uspomene i nezaboravne trenutke koje smo zajedno proživjeli. Odlazim miran i ponosan što smo zajedno sa suigračima uspjeli podariti vam trenutke o kojima smo sanjali. Bilo je ludilo proživjeti sve to s vama. Volim vas! Hvala Bogu što me učinio Argentincem. Idemo, Argentina! *Ove sam riječi napisao 21. srpnja, dva dana nakon finala. Danas, nakon onoga što se dogodilo s mojim tatom, još sam uvjereniji nego prije










